Zakletva


“Skloni mi se s puta, kurvo!”, zaurlao je Radivoje dok je svojom teškom šakom udario Slavičino uplakano lice. Pala je na pod i tiho zajecala.

“Ne diraj je više, ne diraj je”, kumila je svog nevenčanog supruga sebi u bradu, dok je nepomična zbog bolova od jučerašnjih batina, i modrica i podliva koje je zadobila još pre tri dana, ležala na podu, tu, gde ju je Radivojeva pesnica sravnila sa zemljom.
Gledala je kako po ko zna koji put tuče Magdalenu, njihovu četrnaestogodišnju kćerku, zato što nije stigla na vreme iz škole, zbog autobusa koji je kasnio. Želela je da ustane, da uzme nož i probode mu ta leđa u koja ga je sada gledala. Da spasi muka i dete i sebe.
Ali, ko bi ih onda hranio? Ko bi ih oblačio? Gde bi živele? Kako bi sama sa detetom? Šta bi rekao svet?

Kada je završio sa batinama, Radivoje je polako provlačio kaiš kroz gajke svojih pantalona, usporenim i mirnim pokretima, gotovo kao da je zadovoljan što se oslobodio sopstvene tenzije i stresa. Kada je zategao kaiš, ušao je, teturajući se, u kupatilo koje se nalazilo pored Magdalenine sobe i nakon što se umio, krenuo je put izlaznih vrata kuće. Na putu ka vratima i dalje je ležala Slavica, sklupčana od muke i bola. Zadrhtala je od straha kada je primetila njegove korake blizu sebe, pa je pokrila glavu rukama, jer je pomislila da će je još jednom udariti ili čak šutnuti, ali sve što je mogla da oseti jeste odvratno isparenje alkohola pomešanog sa smradom njegovog znoja.
Konačno je izašao napolje i zalupio vratima za sobom, pa je Slavica poslednjim atomima snage, na jedvite jade uspela da se pridigne, pridržavajući se za komodu iz hodnika koji je vodio direktno do Magdine sobe.

Magdalena je ležala sklupčana u fetusni položaj, uz levu ivicu svog kreveta. Tiho je jecala, a sićušno telo joj je podrhtavalo od bola. Slavica se s leđa stropoštala na nju i počela glasno da plače.

“Izvući će nas mama odavde, dušo, je l’ znaš?”, govorila je kroz suze, grleći pažljivo crvena od udaranja kaišem, ramena svoje devojčice.

“Ne da mama svoju princezu, je l’ važi? Obećavam ti”, tiho je uz jecaje šaputala Magdaleni na uho. A devojčica je samo ležala i nepomičnog i praznog pogleda zurila u jednu tačku na zidu.

Sutradan je Radivoje ponovo došao mortus pijan s posla optužujući Slavicu, koja se zatekla u kuhinji, da je pola sela zaljubljeno u nju i da svi žele da imaju seksualne odnose sa njom. Zatim je tako van sebe od besa, patološke ljubomore i alkohola, otkopčao šlic, uhvatio je jednom rukom za kosu kako bi je namestio u odgovarajući položaj, a drugom rukom joj zadigao suknju te je agresivno silovao otpozadi. Ruku, kojom ju je maločas uhvatio za kosu, sada je držao preko usta, da ne bi mogla pustiti ni glasa, a sirotoj ženi, koja je u sebi svim bićem vrištala u agoniji, samo se jedna tiha, blistava suza slila niz obraz. Činilo se poput večnosti.

“Jao, jebem li ti…”, zaurlao je Radivoje u jednom trenutku, a Slavica je osetila kako se njegovo telo udaljava od njenog, nakon čega je začula tup zvuk - kao da se monstrum stropoštao na pod. Kada se okrenula, ugledala je malu Magdalenu sa krvavim nožem u ruci i Radivoja koji u omanjoj lokvi krvi leži na kuhinjskom podu, držeći se za desnu stranu struka. Grčio se od bola.

“Šta me gledaš kurvo?! Pomozi mi! Zovi hitnu! Uradi nešto!”, buncao je u bolovima.

“Ubiću te kad ustanem!”, zarežao je gledajući u devojčicu.

Slavica ga je nemo posmatrala nekoliko trenutaka, ne trepćući. Zatim ga je pljunula i uzela nož iz Magdine ruke, obrisala mu dršku pa ga uzela u svoju ruku.

“Slušaj me, kada dođe policija, ti ćeš ćutati i biti u svojoj sobi, a ja ću reći da nas je maltretirao i da je pokušao da me ubije, pa sam morala da se odbranim, je l’ važi ljubavi?”, rekla je kćerki, grleći je, i dalje gledajući netremice u prizor sa poda. Magdalena je klimnula glavom, gledajući je svojim bistrim i krupnim plavim očima.
Tako je i bilo. Kada je policija došla, a za njom i hitna pomoć, nakon kratkog ispitivanja o sledu događaja, Slavica i Magdalena su otišle u bolnicu na pregled i saniranje rana i povreda koje su zadobile od muža i oca alkoholičara.
Dvadeset godina kasnije, Magdalena ima dvoje divne dece, samohrana je majka i zaposlena je kao glavni koordinator jedne Sigurne kuće u unutraštnjosti. Podnela je zahtev za razvod braka onog trenutka kada je, sada već bivši suprug, pokušao da je prvi put ošamari, a nad decom dobila je potpuno starateljstvo, izdržavanje i alimentaciju, jer je ovoga puta Zakon izabrao pravu stranu vage Pravde. Zarekla se tada da će, dok je živa, njena misija, vizija i cilj biti revnosna broba protiv nasilnika kao što je bio njen otac . Obećala je sebi da će svog sina učiti kako da se ophodi prema ženama, a kćerku naučiti samopoštovanju.
Slavica je operisala miom na materici, i trenutno se nalazi u bolnici gde se oporavlja.

Majka i kćerka se drže zajedno i vrlo su vezane jedna za drugu, a tajnu koja je njihov odnos uvezala u neraskidivi čvor, poneće svaka sa sobom u grob.

***

Zbog izrazito prisutnog balkanskog sindroma koji se prenosi sa kolena na koleno, gde je žena inferiornija u odnosu na svog partnera, veliki broj porodica strada upravo iz ovog razloga. Žene koje se nalaze u odnosu koji počiva na balkanskom sindromu, vrlo često ostaju u braku i trpe najrazličitije oblike nasilja, jer osim što strahuju od svojih muževa, boje se i osude društva, a najčešće i vlastitih roditelja.

Postoje tri najzastupljenija oblika straha koji se javlja u takvim situacijama:

1. strah da će biti osuđivane što su uopšte došle u situaciju da proživljavaju nasilje,
2. zatim strah od osude zbog toga što su i dalje u takvom odnosu,
3. i, kao šlag na torti, tu je strah od osude same mogućnosti da će postati “raspuštenice” i “usedelice”.

Slavica je trpela da je muž, koji je (osim što je bio tipični balkanac, bio i hronični alkoholičar i posesivno ljubomoran tip) maltretira, jer pored toga što su živeli u vanbračnoj zajednici i imali dete u istoj, nije imala hrabrosti i snage da izađe iz sebi svojstvene i bliske zone komfora u kojoj se godinama nalazila. Bojala se sva tri tipa pomenute osude i strahovala od same pomisli na to da će joj dete rasti bez oca. Ali, Magdalena bi imala zdravije detinjstvo da uopšte nije imala oca, umesto što je imala takvog kakav je bio Radivoje, zar ne?

Slavičin strah je bio toliko zastupljen i snažan, da je čak ni činjenica da njena četrnaestogodišnja kćerka ne može nesmetano da hoda ili sedi od bolova u telu i modrica od Radivojevih krvničkih batina, nije trgla dovoljno da odluči da ustane protiv njega, da dođe sebi i izbori se za svoj i život svog maloletnog deteta. Želela je, i pomišljala na to često, ali hrabrosti i snage nikada nije smogla. Sve do tog dana.

Tog dana, kada je videla krhko i uplašeno, a opet tako hrabro malo biće, kako sa nožem u ruci stoji iznad Radivoja, isprva se osetila manjom od makovog zrna i čak postiđeno od ogromne ljudske veličine koja je stajala naspram nje i gledala je uplašeno, ali odlučno i pravo u oči, a zatim je osetila neku vanvremensku energiju, kao da se kakva viša sila spustila na nju. Znala je da je to jedan kraj, i jedan novi početak. Njihov novi početak. Dobila je tada snagu kakvu nikada u svom dosadašnjem životu nije osetila ni imala, i zaklela se nad telom svog umirućeg mučitelja da nikada više neće živeti u strahu ni od koga i ni od čega, te da će svoju kćerku izvesti na pravi put.

Dajte i vi sebi zakletvu da ćete se osloboditi strahova, konvencija i osude društva, kako zbog sebe, tako i zbog dece koja su tu, ili one koja tek treba da dođu.

Dok još nije kasno, a često, nažalost, bude.

Ukoliko vam je potrebna podrška, razgovarajte sa nekim, osvestite problem i dozvolite višim silama da vam podare snagu da dođete sebi i počnete da živite svoj život bez okova.